субота, 10. децембар 2022.

Zataškivanje

 Zataškivanje

Od kako živim u Srbiju ja sam primetila nešto sto je meni bilo čudno. Zataškivanje. Da li je na posao ili kuci. Prvo sam se pitala kad sam došla u Srbiju: gde su ovde ljudi sa sindrom od Down. Ne vidim ih. Gde su invalidi, ljudi sa drugo vidljivo obolenje? Da li ih nema? Da li je Srbija toliko "cista". Kad sam živela u Holandiju ja sam te ljudi videla integrišeno u svaki dnevni život. Imaju svoju kuču, posao, partnera. Kreču se normalno u društvo i mogu da kazem da niko ne misli: " jadni ljudi". Gde su? Kako žive? Nemoguce je da ih nema samo u Srbiju. To su normalni ljudi sa osecanje, osmehom, radost, pamet, sposobnosti, potrebe za ljubav. Roditelji vodu brigu, pa kad odrastaju onda budu samostalni uz pomoc. Stvara se posao, pravljenje bozicne figurice, namestaj i slicno. 



Pa kad smo vec kod zataškivanje: kako ne znam ljudi u svoju okolinu da su gay. Nemoguce da samo to u Srbiju nema. Od starog vremena je to postajalo, u zivotinsko carstvo postoje. A u Srbiju "ne postoje". 



Kako to izgleda? Covek se ženi, ili se udaje. Dobije dece, pa ceo život se krije? Da li ide na neko mesto gde se kao u 2 svetski rat u podzemnog sveta se sakupjaju? Krišom. Da ih neko ne osudi, jer vole nekog? Pa da li taj partner ne primecuje da nije strastveno voljeno? Od malih noga meni je to normalno. Moj stric je oduvek bio gay. Kad sam ga pitala od kad je znao, on kaze od kad je znao za sebe. I ceo moj zivot on je bio normalno uz nas, imao je dugu vezu od više od jednu deceniju. Normalno smo se videli na rodjendane i meni je bilo normalno da imam 2 strica. Posle kad je nasao sadasnji partner sa kim je sada vise od 20 godine, oni su se vencali i pravili svoju svadbu. Bilo je prelepo. Obe su nosili smoking sa mašne u razlicite boje. To je ljubav. 



Kako moze neko da bude protiv ljubav". Pa onda je nastala hajka, uvodi se tema u knjigu u školu. Cela Srbija na noge. Necemo da nam deca postanu gay. Pa ljudi, ako citas da postoju kanibale, neces valjda da mislis da ce tvoja deca da budu kanibale i da pojedu svoju porodicu.



 Zataškivanje, kad je pocela korona znam licno primere gde su ljudi zataškivale kad su imali koronu. Zašto???? O bolest se ne prica. Ništa lepše od perfektne porodice, bez probleme, bez razlikostnost. U poslu je isto. Znam ljudi koju rade isti posao godinama i ne smeju da daju svoj glas, ideje. Možda se to uči u školu. Kad imas svoj glas, ti si problematičan. Nemaju tribine gde uče da daju svoje mišljenje o životne teme. Kad imaju prezentacije onda nema diskusije. Zataškivanje. Da li je to ostalo od komunizam? Krišom da se slavi slavu? Krišom da zaradis svoj novac? Da se ne sazna? Mislim da Srbija tu treba da se promeni. Kad cujem:" ma to je sve došlo sa zapada", meni se diže dlake na glavu. Pa nisu li Grci bili prvi? Pa masovno idemo u Grcku svake godine. Ja mislim da treba sledece da radite. Iz protest ne idite u Grcku! Pa cu ja da uživam u jedno letovanje bez gužve na plažu. 


понедељак, 15. новембар 2021.

Srpsko zlato

 Godine prolaze, evo me jos tu. Ove godine vec 16 godine zivim punim plucima u Srbiju. I mogu da kazem da sam sve srecnije sto zivim ovde. Imam sve bolji pogled da bi mogla da uporedim. Mislim na voju decu koju se uglavnom igraju napolje, koju znaju kad idu u prirodi kako se zove koja pečurka. Vikendom idemo u prirodu, uglavnom u Zaplanje. 



Ko nije cuo za Zaplanje, to je jedan prelep deo šume i planine gde još uvek ima vukove a gde ljudi su vedri kao iz film Hobit. Bas kao sto ih zamislis u filmu tako ih zamisli ispred svoje kuce. Raspravljaju se oko sve i nicega dok pljuckaju svoju rakiju. ( Sami napravili bez gram secera 😜). I kako legende kazu, sipati malo rakiju u dlan i trljati dlan na dlan. Ako se ruke ne lepe onda je dobra rakija. Ako se lepe ruke onda ih nisi oprao, i opet je dobra rakija. Ovog vikenda sam opet išla u naše selo Gornje Vlase. Vec sam pisala o tome ali eto ponovo moram. Prvenstveno smo otisli da bi starije sin vozio bajs kroz šume. Mora tako jer ja kao majka se plašim pa mi je bolje da ga ne gledam dok luduje po blato. Dok su se deca zabavljali ja sam otisla po seosko zlato. Kod Steve po med. Na zalost Steva nije bio kuci, niti njegova majka od 93 godine. Ona u tim godine svaki dan odrzava ogromnu baštu. Letos je okopala 100 stabla lešnika. Onda po mladi sir, jer Duška prodala tele i znam da treba da ima. Cvrc i ona nije tu, imaju slavu. I dok prolazim pored dedu Peru u potrazi za jaje skontam da i njega nema. Ostala sam bez zlata. Naucila sam da gledam oko sebe. Suncanice na sve strane. ( Jestiva pecurka). 



Prolazim preko jedno brdo gde svake godine oberem kantarion. Znam gde stoje svaki kamen i svaki kamen zna za mene. Tako i u grad. Godine prolaze i ja shvatim da ulice u Holandiju moje noge ne prepoznaju vise. I ajde da su samo noge. 2.5 godine nisam bila tamo. Kažu kako covek stari da mu sve više drma nostalgiju. Za sada nemam taj problem. Cini mi se da sam izgorela sve brodovi iza mene. Polako me prihvatili svi, imam svoju frizerku Emu, svoj mesar, majka sam u škole i cak sam i tu naucila da se ne mešam kao prava srpska majka. Samo se smeskaj i cuti na roditeljski. Nisam stigla jos da bijem svoju decu. Mislim da kad stignem tu tacku da su vec porasli tako da sam srecna sto nisam poprimila bas sve za sada. Mozda cu do tada da krenem da bijem muža. I dalje volim svoju svekrvu i svekar mada citaju moje blogove pa ajde da ih pominjem malo. I tako, u sred koronu ( sebi sam rekla da necu da pominjem) mogu da kazem da sam srecna, adaptirana ( 2x pravila ajvar ove godine to sam morala jer je paprika prvo bila skupa) i vesela. I zato moje drage Srbi nadam se da i vi gledate malo više oko sebe, da vase seoske putove prepoznaju vaše noge i vaše dece i malo više idete i vi u potrazi za zlato. Srpsko zlato.

петак, 29. јануар 2021.

Visok pogled

Dve nedelje pre pocetak korone u Srbiju pocelo je korona u Holandiju. Pocela jurnjava po prodavnice, kuce su se napunili wc papirom i panika je bila svuda. Niko u Holandiju nije znalo kako da se ponasa. Niko ih nije vodio kako treba. Kad stiglo kod nas, uredno smo kupili maske kao sto je preporuceno, jeste su bili skupe, ali su bile u prodaju. Dok se moje roditelji izlozili bez maske jer drzava nije obezbedila. Onda sledilo kod nas policijski cas. Iskreno mnogo sam se uplasila bila. Preko fb sam nasla psihicku podrsku od jednog lekara koju mi pomoglo. Pocela sam da pijem antidepresive. Dok je moj muz bio moj oslonac i nas vodio sto vise napolje u prirodu. Hodali smo svaki dan na Delijski vis.I gledala Nis sa visine. 


U isto vreme moje roditelji koju su stare i bolesne (otac ima secer i svasta nesto a majka ima 73 god) sedili kuci nabijeno u rupu kao miš. Bez maske, bez mogucnost da idu u prazne prodavnice. Moja majka se naoruži kao nindza sa šal preko lice i skijaske rukavice da ode po hleb. E to ti je zapad. Dok u Srbiju odemo sa kulturne maske i hirurske rukavice u odredjeno vreme. Znalo se kad mogu stari i kad mogu ostale. Deca ucili preko tv dok u Holandiju deca seli kuci bez skole ceo mesec. Kad kod nas sve polako stišilo, u Holandiju bili vec hiljade mrtvi! I onda napokon leti tamo stigle maske. A naravno sam u medju vremena slala maske poštom iz Srbije. I dalje se tamo ponasalo kao da nije strasno nista. Predsednik Rutte, nasmejen izlazi pred kamerom i kaze, "ljudi hvala bogu naše bolnice mogu da prime jos malo.. jer stari ljudi biraju da umru kod kuce. I ne zauzimaju mesto nasih mladi! Bravo za vas stari sto ste nesebicni!" Ja gledam i nemogu da verujem sta prica!!!!  

Polako se tamo bolnice pune i salju za Nemacku.. tamo ima jos mesto. Onda krece rec od vakcine. Holandija vec narucila miljone i platila! Ja kazem svoji roditelji da sam srecna i jedva cekam da se oni vakcinisu. Da mogu da ih vidim ubrzo, posle skoro 2 godine! I kazem, "ljudi ipak zivim u siromasnu zemlju. Ne verujem da cu moci ja skoro da dobijem vakcinu". I tako cekamo... Stize novembar.. u Holandiju se sve zatvori. Restorani, prodavnice, bas sve. Samo supermarkete rade. Ljudi dobiju otkaz na sve strane. A ovde kod nas se radi skraceno. Teska je situacija ali uglavnom privatnici imaju barem za trosak. Ljudi u Holandiju su nabijene u kucu, bez posao.. cekaju vakcine.. cekaju taj 4 januar kad treba da pocinje sve... I onda sledi muk!!! Nema vakcine!!!!! Astrazenika ih zeznuo, Pfizer kaze nema dovoljno.. Moderna gleda svoju zemlju.. i ja se opet brinem.. kad cu da vidim svojih!! 


Jednog jutro gledam tv..: " Ljudi dodjite da se vakcinisate u dom zdravlje, imamo dovoljno!" Moje oci ne mogu da veruju sta vide. Obucem se i odmah idem..ne, nisam ja sebicna. Ja znam da trebaju stari prvo. Ali moram. Ja moram jer mojih ne mogu. I moram da ih vidim. Da ih vidim posle 2 godine. Ja cu da putujem kad mogu. Volela bi da mogu da ih teleportujem u Srbiju. Da ova zemlja vodi brigu za njim. U Holandiju sada pala vlada.. chaos na ulice. Ljudi poludili i krše po ulici. U medju vremena sam opet na Delijski vis, sankam se sa decom i  gledam sa visine. Visine Srbija.


уторак, 3. септембар 2019.

Diskriminacija


Diskriminacija
Od kako zivim u ovu zemlju, to je sada vec 14 godine nisam se nikada osetila diskriminišena. Na protiv, osecam da imam privilegije. Imam osecaj da moje ime otvara vrata. Vide stranacko ime i odmah misle da više znam, kao da više vredim. Iako smatram da mnogo manje vredim nego 80% ljudi ovde. To je osecaj kao kad kupiš sampon na zapad i kosa ti sije 50% više, Ariel prašak za to trziste bolje pere, a ja sam bolja osoba.

Bila sam po prvi put na letovanja u svoju zemlju. Obicno idem zimi na najveci praznik Sv. Nikolu ("Sinterklaas" , 5 decembar) ali ovog leta sam se rešila da vodim decu na jedan kamp u Holandiji i da provodim divnih 6 dana sa svoju decu, moju sestru i njenih klinci, nas 6 u jednu drvenu kucicu od 9m2. Oko mene samo "cisti" Holandjani. Nijedno smedje dete ili malo obojeno. Sve bele kose oko mene. Bilo je 20tak stepeni i svi u kupace gace, u bazen. Tu je bilo prvi znak gde sam shvatila da nisam više Holandjanka. Moje dece da pustim da se kupaju na 20 stepenu, još i vetar duva. Deca trce bose i gole, slinave i kašljaju kao da su svi pod tezak bronhitisa.

Prvo se pitam, zasto ljudi biraju da kampuju u jednu hladnu zemlju. Nije zbog pare, jer je ovaj kamp skup kao dobar hotel. Ceo dan se bave odrzavanje šatore, da čiste, kuvaju, peru. Ogromne šatore od nekoliko hiljade evra. Zašto??? Ajd razumem da odes u Grcku pa pored more.. mi smo bili u drvenu kučicu za 4 osobe naš 6.

Ljudi se uglavnom druže, svi se nonstop pozdravljaju kulturno. Sve dok nisu culi da ja razgovaram neki strani jezik sa mojom decom. Ja sa njima pričam Srpski jer smo ih tako navikli kuči. Naravno nikada ranije nisam pricala Srpski u javnost, jer nisam imala sa kim i u zabludu sam zivela da Holandjani NE diskriminiraju. Jer ja nisam takva bila. Ali... odjednom se okrecu glave, one fine pozdrave ih nema više i osecam se odjednom diskriminisana u svoju zemlju! Ispadam iz stado, ja sam crna ovca.. uhvata me tuga. Iako sam plava, i licim na njih, licim na bivši "nas". Deca bela kao ostala... nema veze.. odjednom sam drugacije, pricamo drugacije, ponašamo se drugacije. Svet se promenilo, na zalost se ljudi promenili. Ja sam se promenila.

Sečam se kad sam prvi put došla u ulicu gde sada živim. Baš tada se slavilo nešto, stolovi na sred ulice, muzika cepa, igra se kolo. "Ajde Nato sa nama!" Zvali su me Nato, negde zbog moje ime Nataša i negde zbog moj Holandski pašoš. I negde zbog taj surovi Srpski humor. Ja sa njima igram kolo, jedem i pijem. A kad pitam posle 2 sata šta slavimo, meni odgovor zastidi. "Slavimo sto niko nije stradao u našoj ulici od bombe koju su pale tačno pre 1 godinu". Ja kao "Nato" sa njima jedem i pijem igram i veselim. A moja zemlja bacala te iste bombe. Trunku mrznju od njih nisam osetila. Samo ljubav... 3 kasetne bombe su pale na kuču u koju sada živim. A ja kao zapadna "bomba" odgajam svoju "Srpsku" decicu u nju.

Mislim da sam naučila bitne lekcije:
1. Nije sve na zapad bolje, moj veš je beo, kosa mi sija, bez obzira na Srpski Ariel ili domaci šampon.
2. Stranac si u srce, bez obzira na boju kose, ponašanje, jezik ili nacionalnost. Moje srce je srpsko, bez obzira sa kim sam ili gde sam.

Hvala ljudi sto se osecam dobrodoslo!
Cenite svoje!

уторак, 2. април 2019.

Moj zavicaj

Moj zavicaj,

Nestvarna lepota, jedna mala kucica na sred livadu, pored jedna velika jelka koja je toliko visoka. Zasadjeno kad je moj muž rodjen. Travnjak koje mirise na divlju nanu pomešano sa razne lekovite biljke. Pored jedan bunar koja je kao iz bajke braca Grimove.


Prvi put kad sam došla u Gornje Vlase je to bilo januar 2000. God. Došla sam zaljublena preko uši u Milosu. Sneg preko kolena i mi sa Reno 4 nagadjemo gde je put. Unapred nas upozorili da ne idemo. Ne vidi se put i opasno je. Na pola put stanemo u jedno selo "Grkinje" da nemestimo lanci. I ne znamo kako... iza nas stao jedan autobus i krenu ljudi da se umešaju.. :"ne, ne tako.. ceo autobus nam nameste lanci. Tu jedna zena izlazi iz kuce i kaze:" Sine, ajde unutra dok muškarci srede auto". Ja onako pola razumem sta priča i podjem za njom. "Nikada nisi jela ovakve", i izvadi ljigavi puding iz frizider. Mene se stvara slika filma "Priča bez kraja" gde ona mala baba nudi neke strasne stvari za jelo. " Hvala, ali nisam gladna". Zena uporna da probam i to je bilo prvi i zadnji put kad sam probala pihtije.

Stignemo mi u selo, prekriveno sjajni beli sneg. Pustimo "Sting" i krenem da kuvam. Nismo ništa posebno poneli i Milos mi predloži da umesim pogacu. Ja nemam pojma, pomešam vodu i brašno i pravim se kao prava Srpska domacica. Založimo vatru. Napolje ima u jednu drvenu sobicu wc. Ovo je prvi put da ugledam takav wc. Vec se sekiram kako cu ali ostavim brigu za kasnije. Voda ima samo izvorska ledena. Kako cu da se kupam? Pitanje koju nikada nisam imala. Takve stvari sam samo videla u filmove Emir Kusturica.

Pogača je gotova, Miloš je polomi i iz sredine ispada cisto brašno, pufff crno kao dim. A on onako zaljubljen kaze:" ovo je naša prva uspomena i ovu pogacu ce cuvamo. I odložio pogacu u šupu. Polako padne noc, napolje vetar zaveje sneg. Jedno kuče se ugnezdilo ispred ulazna vrata. Osecam se da sam na kraj sveta. Miloš pripremio jedno veliko bure u sred sobu i kaze mi da udjem. Tamo sam se kupala u sred sobu, voda zagrejena na pecku, poleva me, kao u vreme Rimljani. Tada sam znala, on ce da mi bude muž.


Od tada smo stalno išli u selo. Naucila sam da idem u pečurke i naberemo najukusnije pečurke ikada. U Holandiju su preko 20 evra kg a ja ih berem na skoro svaki korak. Lisičari, Vrganji, Jajcare.. satima hodamo u planine. Kakvo bogatstvo! Stare vočnjaci pune sa šljive, drvo jedva nosi teret voče koliko je puno. Gazimo kruške koliko su napadali na zemlju. Zašto ih niko ne pokupi i prodaje. Organsko voce je izuzetno skupo u Holandiju.

Pre 5 godine sam i pocela da sadim. Prvu godinu sam imala preko 200 kg paradajza. Jeli smo celo leto paradajz toliko puno da mi se smucilo na kraju. Neprskani ogromni paradajz u obliku srce. Takav paradajz bi platila bogatstvo. A ukus neuporedljiv. Posao jeste, celo leto smo isli 2x nedeljno da polevam. Vuči kofe vode iz bunara preznojim se 100x a onda u septembar moj muž kaze:" Mora da imamo negde hidrofor pumpu". Celo leto ja vučem kofe a gospodin ima "negde" pumpu za vodu...

U selo žive malo ljudi, uglavnom su nasmejeni vedri a i siromašni. Secam se jedna baba koja se nije smejala, baba Jagoda. Ona imala plave oči kao nebo a samo je plakala. U početku ništa je nisam razumela. Pričala kude rabotim i takve neke reči. Pričala je o svoju čerku koja nije videla 20 godine. "Udala se i ode mnogo daleko... skroz u Hrvatsku". Nikada nije došla da vidi svoju majku. Baba Jagoda je sve svoju ljubav delila sa mačke koju cuvala sve dok nije umrela. I tada njena cerka nije došla. Zaboravila svoju majku u Gornje Vlase.

Sada sanjam o tome, kako cu kad ostarim da živim u Gornje Vlase, da cuvam mačke i berem pečurke. Da mirisem travu puno nanu. Da se nadam da moja deca mene nece da zaborave, da me posete sa svojim decama i da grade svoje uspomene. Da cenimo sve sto bog nudi i budemo pametni i da iskoristimo. 

петак, 1. фебруар 2019.

Nazad u vreme..

Kad sam se preselila pre 15 godine u Srbiju nisam ocekivala da cu da idem nazad u vreme. Znala sam da je ova zemlja siromasna i nije mi bilo briga. Moj muz nije našao srecu kod mene u Holandiju i zato smo došli. Rekla sam: " Ljubavi, zivicu sa tobom iako treba u kutiju, samo da budemo srecni i nasmejeni!". I tako smo i ziveli, u neku bajku gde i nisam razmislila o više nego provod sa društvo, pevanje uz gitaru koj nas drug Pera svirao do kasne sati. Bez deca, pijemo vince, druzimo se.

Prvo je došao Andrej na svetu u nasem drustvo. Dete nasih drugova. Svi mladi, oni prvo dobili dete, onda smo bili mi na redu.. David je došao carskom rezu u bolnici gde sam bilo u totalnom šoku siromaštvu bolnici gde sam lezala. "Stiže doktor brzo sredjuj ormarici, ili cemo imati problem!" Kaze neljubazna medicinska sestra. Kao neka diktaturu, ne razmisle da nemogu da mrdam posle carskog. Uspanicim se kako da sredim ormaric?! Stize doktor, svi cutimo, kao da sam pred ispitu. Niko ništa govori, samo pomeru gazu i klima glavom. I ode, ufff cuti dobro sam prošla.. ne idem na streljenje...

Kuci smo odgajali Davida pod stakleno zvono, ja smanjim grejenje, svekar pojaca, a hvala bogu sto smo imali dr. Tanju! Ona mi sluzila kao doktorka, savetnica. Dala je da je pozovem u sred noci i nikada nije htela ništa za uzvrat. Roditeljstvo je težak kad je to prvo dete. Došlo i drugo dete, došlo i bolest moj gde sam prošla kroz pakao ali za sada hvala bogu se izvukla. ( blog: "Za nedaj boze deo 1,2,3).

Sada ovog leto, drugar mom sinu ,dete naseg prijatelju, Andrej dobio tezak udes u Crnu goru, zivot mu bukvalno visio u konci, i hvala bogu preziveo. On se sada bori svaki dan, iako je u kolica mnogo je jak, nasmejen, i nadamo se da ce kadtad da ustane. Ali uslove su mu teske. Bolnica je neuslovna, hrana jako loše i nemoze da dobije na težinu i da dobije energiju za borbu. Tek da zamislim gde je on da se vozi po Nišu u kolica, i kako ce ide u školu. Razmisljam kako bi mu bilo bolje u Holandiju. Gde bi imao slobodu kretanje, kuču besplatno prilagodjeno itd.

Pera ( sa gitarom) ode u Nemacku, da radi na viljuškar, razmisli o detetu svoju. Snašao se, bistar, rano spava sada. Ode nam društvo.

Moj David pod stakleno zvono postao dobar dečko. Pohadjamo skolu kao u Holandiju nekada pre 50 godine. Takav je sistem, razumem. Imamo sjajnu uciteljicu Miru koja ne poklanja ocene i koja je strasno realna. I nadam se da ce bude nesto od njega, zbog nje i zbog nas.

Ali sada se razmisljam, da li zelim da zivim u tu kutiju? Da li zelim sada zbog decu bolje? Nije sve u druženje.. jeste, David mi ide na gitaru, da zameni Peru u društvo, ali da li hoce on kad poraste da ode da vozi viljuskar? Dal ce da služi zdravlje i imamo uslovi da se krecamo kako treba? Stizu i godine, i od cega cu da zivim sa minimalnu penziju. Da li ce ta kutija sa osmehom biti dovoljno?

Hodam i gledam tu maglo oko mene, u daljinu vidim covek sa sesirom. Vazduh smrdi i maštam kako sam u filmu 50.tih godine, svi lože na ugalj, u kafici se puše cigare. Ocekujem da iz tu maglu izskoci Batman i šapuca u moje uvo da bežim, da bežim gde je sve bistro, pocev sa vazduhom.

Biču jos neko vreme u kutijom, ne znam ni ja zašto. Možda zato što sam vaspitana da ne odustanem. Možda zato sto volim ove ljudi oko mene i verujem da ce biti sve bolje. Zbog ljudi kao dr. Tanje, zbog uciteljice Mire? Ljudi koju daju sve da naša deca postanu ljudi sa osmehom. Makar ziveli u kutiju.

понедељак, 20. август 2018.

Pismo za gradonacelnika

Dobro jutro gradonacelnica

Pisem vam ovo pismo samo da vas pitam nesto. Prvo da se predstavljam. Ja sam Natascha Futselaar- Stevanovic, Holandjanka/ Srpkinja a najvise Nišlika ko najvise voli ovaj grad. Cak i vise od vas 😀. Prvo da vam se pohvalim kako zivim u ovaj grad vec od 2005. I iskreno receno od 2005 se dosta promenilo. Izgradili su se puno trzni centra i bulevare se popravili. Drvece su posecene a mislim da se retko zasadile nove, osim u rupe u ulice ali to je bilo kratkotrajno.

Rupe u ulice dosli i otisli pa opet dosle. Hvala bogu dobili smo i novu bolnicu i na zalost vec posecivala. Ustanovila sam da je sve lepo ali lose odrzavano (vec su prozori neprovidne u hodnici). Primecujem da Niš ima stalno neke lepe zabave i bila sam na sve. Naravno je Nishville broj jedan. Ma da sajam vino nije bilo lose ali sam se napila posle jedan krug jer nigde nisam mogla da isprazim casu posle jedan gutlje. Buredzijada je bilo propast. Najgore burek ikada pojela a NIGDE pice gde da se kupi da odlepim usta od lepljiv burek. (Bilo doduse pivo ali tesko da dam deci pivo da piju). Bilo je i noc muzej gde mi nije bilo bas jasno gde da idem. Obisla sam 2 muzej totalno.

Sestru sam vodila u Nisku Banju gde nam je bilo plan da guramo noge u vodu ali kada smo stigli tamo ugledali smo porodice koju su letovali sa sve clanove u te vodice u sred centru. Prali ves izlezavale i osecali bi se bezveze da samo guramo noge. Kao kad se neko kupa u kadi a ja da perem noge unutra. Ne ide bas. Nego eto nesrecni ljudi nemogu na letovanje a Nisava je mutna celo leto pa gde ces...

Nego sta sam ustvari htela da pitam: gde se vi setajte? Nikada mi nije niko rekao:" Evo ga nasa gradonacelnica!". "Evo je brcka noge u banju." Sigurno niste se setali kod nas u duvaniste. Jer vidili bi ste kako su ulice STRASNO prljavi bez preterivanje. Izgleda da su se pokvarili kamioni za djubre jer sada ne cure nego tece prljavstina. Decu sam zabranila da skacu po barice jer skacu po smrdljive barice od lubenicu. Ceo grad smrdi.

I iskreno meni malo sramota. Hvalimo se turisti ali ove godine te turisti videli prvi put u svoje zivote bubasvabe na sve strane. Tako da sam htela da vas pitam gradonacelnica:" gde se vi setate?" Eto cisto da mahnem u prolazu kad se vidimo. A inace volim ovaj grad ali ajde da ide na gore a ne na dole.

Srdacni pozdrav,

Natascha
Ps unapred se izvinjavam na pravopis.