недеља, 19. фебруар 2017.

Sve za ljubav

Moja ljubavna prica je jedna prica kao iz filma. Verovatno posle citanje ovog bloga necete da verujte da je sve istina.

Proslo je bombardovanje i dosli smo da vidimo familiju od mamine strane. Moj otac je Holandjanin a majka je Srpkinja, koja vec 40 godine zivi u Holandiju. Sedim sa sestru od tetke ispred kuce i prolazi jedan lep momak. Moja sestra kaze ej Caki sta radis?? (Inace strasno glupo pitanje koj nikad nisam razumela i nikad nisam mogla da odgovorim, valjda vidis sta radim. Stojim, sedim, hodam..) Ugledam u njega. Bas mi se svidja! Oci nam se sretnu i vidim struju kako prolazi. U Holandiju se ne trosi vreme i pitam ga da pijemo kafu. Slabo govorim Srpski, kuci smo pricali Holandski i samo se druzimo sa Holandjanini. "Ajde sedi, hoces kafu?" Pricamo mi (na engleski) o muziku i svasta nesto. Dolazi mi majka i pita: "O cemu pricate?" " Pricamo o tome da cemo da se vencamo", zezam se ja. Uvece se dogovorimo da se vidjamo. E sad me kopka, nikad nisam izasla sa Srbin.. u Holandiju se zna, sloboda u svemu. Tamo se ne ceka za nista. A ostale mi samo 5 dana ovde u Nis. Jednom se zivi i budemo zajedno 5 strastvenih dana. Posle toga smo pisali pismo svaki drugi dan. U to vreme retko ko je imao internet a telefonske pozive su bili uzasni skupi. Ja ludim..zaljubljena preko usi! Resim da se selim u Srbiju. Ja tada 20 godine mlada. Zavrsila visu skolu i bila zaposljena. Dajem otkaz, U2 muziku u usi i sednem u autobus. Gde mi je glava! Majka i otac placu, u Srbiju haos. Demonstracije, restrikcije, hladno. Ja dosla sa kesu pare. Dodjem i provedem se. Zivim malo kod tetke i malo kod babe.    Zbog vize nisam smela duze od 3 meseci da sedim i tako odem posle 3 meseci. Plakanje, muka, tuga. Prodju 6 nedelje evo me opet. Proslo neko vreme i ostanem bez pare. Pita me Milos:" Sta ti je Natascha?" "Nesto sve cutis". "Ma nista." "Kazi slobodno sta ti je!" A ja sapucam:" nemam pare..." "EEE to li je problem!" "Udji u auto!" Odemo mi negde na neki trg. "Ajde izadji i na najjace vici:"ja nemam pare." "Ma dajjjj!" Kaze on:"ja cu prvi, JA NEMAM PARE!!!!!!" Meni smesno, smejem se.. "Ajde sad ti!" "JA NEMAM PARE!!!!!" Na sve strane se pali svetlo.. da noc je bilo. Otvaraju se prozori i ljudi vicu da budemo tisi i da oni isto nemaju pare. Smejem se i skontam da sa njim zelim da ostarim.

Vracam se u Holandiju i raspitam se kako moze on kod mene da dodje. Tamo mi kazu da ako smo vencani da moze da dodje bez obzira sto malo zaradjujem. Te veceri se dopisujemo. " Slusaj ako zelis da budemo zajedno moramo da se vencamo!" Tisina sa druge strane..... posle dugacke sekunde cujem:"dobro onda.. " Kakva romantika!!!😅  "Kada da se vencamo?" Pita on.. "Pa ajde za 2 nedelje?" "Ajde onda..." spustim slusalicu. "Mama, tata ja se vencam!" "MOLIM????NE DOLAZI U OBZIRU!!!" " Dobro ja se vencam i gotovo!" Spremam ceo kofer papire, kupim si haljinu belu i bele cipele. Odem u casino sa zadnje pare i stavljam sve na 1 broj i pobedim 36x unos. Taman za avio karte i svadbu. U zadnji tren moja majka odluci da zeli i ona da ide samnom. Stizemo u Nis u ponedeljak a vencanje u cetvrtak. Odem do Milosu. " Slusaj ovde u Srbiju postoju obicaje". " Na dan vencanje moras da peres noge od svekar."  " Molim!!!!!" To nece da se desi!!!" "Smiri se, salim se" ufff zamalo da otkazem... kakva glupa sala 😥. Noc pre vencanje moja majka mi kaze:" slusaj nije sramota ako ipak neces da se vencas, dobro razmisli". Zatvorim oci i pomislim zivot bez njega. Nemogu.. moram da se vencam. Cetvrtak ujutru 9:00. Pitaju me kad ce dodje frizer i sminkar.. nisam uopste planirala ni frizer ni sminkar. Imam 21 godine i nikada nisam razmislila o svoju svadbu. Ajde gde mogu kod frizer?? Brzo u taxi. Stizem kod frizer i cekam. Kad sam dosla na redu pitaju me sta zelim. Gledam u sat i kazem: " vencam se za 2 sata". Frizerka me gleda sa panikom u oci... sa sve strane su dosle frizerke da me srede. Zavrsim ja i osecam kako mi se kosa ne pomera. Nikada lak nisam koristila a sada i oluja nemoze da pomere ni pramen. A da i frizer mi rekla obavezno kad kazem " DA" da nagazim nogu sto jace od muza. Dodju po mene i nesmem da izadjem iz sobe dok me nisu kupili... ja u soku... osecam se kao prostitutka.. za 50 evra sam prodata!! Strasno!!! Nista mi nije jasno. Maticarka nije mogla da izgovori moje ime a ja nju nista nisam razumela. Imala sam dogovor sa Milosem da kad trebam da kazem "da" da me stipne u ruku. On me stipne, tek ja njega strasno nagazim i vristim "DA!". Svi se smeju. To je to. Mi smo vencani. Dva dana kasnije idem kuci, sada sledi cekanje.. predala sam papire i rekli da moze da traje i do 6 meseci. Ljudi me pitaju kako se osecam a ja tuzna.

U to vreme u Holandiju bilo je tv program "Sve za ljubav".  Kao sto je ovde taj program. Samo sto za bozicnu emisiju spoju ljudi na specijalni nacin. Moj tada bivsi gazda pisao pismo u moje ime i oni od 10.000 pismo dnevno moje pismo odaberu da nas spoju za bozic. Posalju nas odvojeno na severni pol. Mesto Kuasamo. Zimi samo 2  sata svetlost. Reditelj mi kaze da hoce da me snimaju na sanke kako kucici me vuku po sneg. I u sred sumu stane sanke. Izadje voditelj iza drvo i pita me sta bi bilo da on sredio papire za Milosu i kaze mi da je i on tu u sumu. Snimaju me sve vreme i evo Milos izlazi i trci prema mene. Tu se zagrlimo!!! Nismo se videli 6 meseci...suze liju.. LJUBAV MOM ZIVOTA!! E onda reditelj kaze: " ajde zacas ponovo ovaj deo.. hahaha 😅😅😅 Kad smo dosli u Holandiju smo bili bukvalno poznate licnosti. Svi su nas prepoznali od tv program i poceli zajednicki zivot bez i jednu kasiku ili serpu jer nismo napravili svadbu. A za pocetak je samo bitno "Sve za ljubav..."

уторак, 7. фебруар 2017.

Vera nada i para

Ovo je jedna prica kako sam ja postala pravoslavac (kinja).

Dok sam zivela u Holandiju nikada se nisam opredelila za neku veru. Imala sam drustvo iz katolicke, babtisticke i muslimanske vere. Ma nikada nisam osetila potrebe da se uclanim u neku crkvu ali sam uvek verovala u Bog. Uvek sam smatrala da su crkva ljudi gradili a da to nema direktna veze sa moj odnos sa Bogom. Bog je svuda. Bog je u ljudi. Dok nisam dosla u Srbiju i bila na jedan ispracaj (sahrana) od jedan dragi prijatelj. Kako sam stajala u crkvu osetila sam "nesto". Duboko u meni sam osecala neko postovanje na nacin ispracaj i resila da zelim i ja jednoga dana da se ispratim na ovakav nacin. Resim da se krstim.

Moja svekrva presrecna! "Jao napokon!" Moj starije sin nije bio krsten i resili to taman zajedno da radimo. Ona pozove crkvu da pita koliko to kosta. Kad sam ja cula da krstenje kosta za nas 12000 dinara htela sam da padnem u nesvest. "Izvini ali to je mnogo!" Moja svekrva zove ponovo i srecna mi kaze:" Rekli da moze za 9000!" "Sta!!!" Cekaj bre ovo nije pijac valjda! Bila sam razocarana. Ja naravno razumem da ljudi zive od toga, imaju porodice da odrzavaju. Ali sta ako nemam pare, da li to znaci da nemogu da se krstim na lep intimin nacin sa moju porodicu? Ili da se osecam bedno sto nemam te pare pa da pozajmim ili uzmem kredit za krstenje?? Ja ako uzimam drugu veru, valjda cu tek da donesem pare u crkvu tako sto cu da kupim svecice, pozovem popu da mi sveti kucu ili vodu. Doniracu pare koliko imam i kad ih imam. I naravno trebaju ljudi koj imaju pare da daju vise nego ko nema. Ali dobrovoljno. Resim da necu da se krstim.

Nekoliko dana kasnije vozimo se kolima bezveze. Kao ce idemo do divljane da moj muz pokaze gde on bio kao mali na kampovanje.. nekako se totalno izgubimo. Tek ispred mene jedan mali manistir. Sunce polako silazilo i nekako sve sijala. "Ajde da pitamo da li rade krstenje". "Naravno radimo! Vi ste dobrodosli u nasu veru!" "Koliko mozete da odvajate toliko kosta." Pa dobro to zvucilo kako treba i dogovorili smo se za utorak 30 sept. Taj vikend pred krstenje se setim da trebam da dobijem menstruaciju. Pitam muzu da li je problem to sto trebam da dobijem a on nezna. "Pa ajd pozvacu popa da pitam". "Ma taman posle to su babske price", kaze pop. Super, znaci moze. Taj utorak, prelep dan. Jesenje boje na sve strane, toplo a sunce sije. Kosa mi nikad lepse nije bilo. Svi raspolozni. Moj sin i ja se krstimo i osecam se totalno mirno. Nikada se nisam osecala tako. Kao da sam popila bromezepam. Na kraj krstenje pop me pita za ime i datum rodjenje. 08-08-1979 kazem ja. "Pa to je sv. Petka, da li ste zbog toga ovde krsteni?" Zasto? pitam ja. "Pa ovo je manistir sv. Petka!" Kako me bog doveo bas tamo. Na kraju smo davali koliko smo imali i nase gosti isto tako. Mislim  da smo cak i prevazisli cenu koju je trazena bila u crkvu. Inace nekoliko dana kasnije jos uvek nisam dobila. Tri godine pokusavamo da ostanem ponovo trudna i nikako. Uradim test ..... trudna! Znaci trudna sam se krstila!  Tek kasnije cu da shvatim kako me sv. Petka pomogla. Ali to ce u drugu pricu. Amin!